Međunarodni dan žena svake godine odaje priznanje onome što su žene postigle u društvu, politici i ekonomiji. Iako žene predstavljaju okosnicu poljoprivredne proizvodnje u Srbiji, njihov doprinos često ostaje nevidljiv, a položaj neravnopravan.
Iako žene čine značajan deo radne snage u poljoprivredi Srbije, njihov položaj u sektoru ostaje neravnopravan. One rade podjednako naporno, ali ređe poseduju zemlju, imaju ograničen pristup subvencijama i teže dolaze do odlučujućih uloga u sektoru.
Da bismo na najbolji način sagledali položaj žena u poljoprivredi, neophodno je osvrnuti se na zvanične podatke.
Prema ranijim podacima iz 2022. godine, 19,5% gazdinstava imalo je ženu kao nosioca, dok su žene upravljale sa svega 15,3% gazdinstava. To je ukazivalo na značajan jaz između formalnog vlasništva i stvarnog donošenja odluka u poljoprivredi. Međutim, rezultati Popisa poljoprivrede iz 2023. godine pokazuju određeni pomak. Prema novim podacima, oko 23% poljoprivrednih gazdinstava ima ženu kao upravljača, što ukazuje na postepeno povećanje učešća žena u donošenju ključnih odluka na gazdinstvima. Iako udeo žena među nosiocima gazdinstava beleži rast, razlika u resursima i veličini gazdinstava ostaje značajna. Žene obično raspolažu manjim površinama zemljišta i slabijom infrastrukturom. Prema podacima iz 2022. godine, najveći procenat žena nosilaca gazdinstava nalazi se u regionu Južne i Istočne Srbije (22%), što je povezano sa nepovoljnom demografskom slikom i manjkom muške radne snage zbog migracija. Gazdinstva koja vode žene u proseku imaju manje površine zemljišta i stočnog fonda, što ih čini ekonomski slabijima i manje otpornim na tržišne i klimatske rizike.
Prema podacima Popisa poljoprivrede 2023, žene čine oko 42% ukupne radne snage na poljoprivrednim gazdinstvima u Srbiji. Međutim, kada se rad posmatra kroz godišnje radne jedinice (AWU) – pokazatelj koji meri pun obim rada tokom godine – njihov udeo iznosi oko 38%. Ova razlika ukazuje da su žene u poljoprivredi češće angažovane u povremenim, sezonskim ili delimičnim oblicima rada, dok muškarci u većoj meri obavljaju poslove sa punim radnim angažmanom. Popis takođe pokazuje da najveći broj žena radi na porodičnim gazdinstvima, najčešće kao članovi domaćinstva, bez formalnog zaposlenja. Zbog takvog statusa mnoge od njih nemaju stabilan pristup socijalnom i penzionom osiguranju, što dodatno utiče na njihov ekonomski položaj. Kada je reč o sezonskoj radnoj snazi, žene učestvuju sa oko 35,9%, dok su u stalno zaposlenoj radnoj snazi na gazdinstvima pravnih lica još ređe zastupljene. Ovi podaci ukazuju da žene, iako čine značajan deo radne snage u poljoprivredi, i dalje imaju ograničen pristup stabilnijim i formalnim oblicima zaposlenja u sektoru.
Nacionalne strategije i programi ruralnog razvoja prepoznaju rodnu komponentu, ali još uvek nedostaju konkretne mere koje bi olakšale ženama pristup sredstvima i resursima. IPARD programi nude pogodnosti ženama, poput dodatnih bodova pri konkurisanju, ali to nije dovoljno za značajnije povećanje broja žena preduzetnica u poljoprivredi. Podrška ženama u poljoprivredi znači jačanje celokupnog sektora, unapređenje ruralnih zajednica i održiviji razvoj srpske ekonomije.
